Marsonia. Zagreb. Dinamo. Wolfsburg. Bayern Munchen. Atletico Madrid. Juventus. Al-Duhail. Milan.

Ne treba puno objašnjavati imena ovih klubova i njegov značaj u istima. Svima koji prate najvažniju sporednu stvar na svijetu, na kojem god kontinentu da se nalaze, ime 35-godišnjeg Slavonca više je nego poznato.

Nakon oproštajne poruke koju je sam Mandžo poslao malom Mariju teško je uopće bilo što napisati o takvom ratniku a da nije već sročeno.

Piše: Ivana Soldo | Bild.ba

Uvijek ozbiljan, osmijeha bez. Prgav i agresivan na terenu, vječita noćna mora protivničkoj obrani. Iako bi njegov glavni posao trebao biti zabijanje golova odnosno pozicija napadača, Mandžo je nerijetko radio i sve drugo. Svojom borbenošću i zalaganjem na terenu trošio se podjednako u svim fazama igre i bio je jedan od onih igrača za koje se uvijek moglo reći da su dali sve od sebe. Zato i je bio miljenik kod većeg dijela publike.

Kod onog manjeg pak, ponekad su mu zamjerali upravo to što se nije nalazio u šesnaestercu baš kada bi se stvorila prilika koju bi on svojim umijećem igranja npr. glavom vrlo lako riješio. No, takvi nisu primjećivali njegov značaj u igri prije nego ta lopta dođe do kaznenog prostora protivnika. Mandži se zalaganje nikada nije moglo spočitavati.

Kako sam naslov kaže, nije bez razloga dobio taj nadimak. Nije bio zabavljač u ekipi, nije bio pretjerani šaljivdžija (pogotovo ne u javnosti), nije volio medije i eksponiranje, no uvijek je nekako bio usredotočen na ono što bi zapravo i trebao biti – nogomet.

Možda nije bio najsimpatičniji igrač na prvu, ali zbog njegove profesionalnosti i ambicije respektirali su ga svugdje jer kako drugačije objasniti sve te velikane u kojima je igrao i osvajao i vapaje navijača da se vrati u njihov klub.

Teško je o Mandžukiću pisati u prošlom vremenu. Pa jučer je zabio onaj gol Englezima, kako danas već mirovina?

Mnogi navijači i simpatizeri dan nakon objave da će prestati igrati nogomet komentiraju – mogao je još. Sigurno da je mogao, ali pravi sportaši znaju i kada treba odustati.

Mr. No Good, uživaj sada u zasluženoj mirovini!

Odmori noge koje su pretrčale nebrojeno sprintova i kilometara. Obriši znoj sa čela i još jednom, makar u mislima, raširi ruke prema navijačima da te prigrle i zahvale za sve radosti koje si im donio u 17-godišnjoj karijeri. Poslušaj huk s tribina i čuj njihovu zahvalu. Oni znaju da iza toga strogog, ratničnog lica stoji mali Mario koji sanja da ostvari svoj nogometni san. I uspio je u tome.

P. S. Nabaci nam, Super Mario, makar jedan osmijeh za kraj jer ovakva karijera samo to i može izmamiti na lice.

Bild.ba

Previous articleNajbolji nogomet na planetu
Next articleCitius, altius, fortius ili gdje je nestao duh Olimpijskih igara?